Unutar grupe kičmenjaka nalazimo red Testudines, koji uključuje sve kornjače, kako vodene tako i kopnene. Bez sumnje su vrlo osebujne životinje, jer ih njihov oklop, bez obzira na vrstu, čini uvijek lako prepoznatljivim. S druge strane, pune su raznih zanimljivosti, koje su sa napretkom nauke postale mnogo poznatije. Jedan od ovih podataka i ono što još izaziva sumnju je njegov način disanja.
U ovom članku na našoj stranici objasnit ćemo kako dišu morske i kopnene kornjače, pa ćete saznati da li su u stanju disati pod vodom ili ne.
Kako dišu kornjače?
Kopnene kornjače su kičmenjaci koji imaju plućni tip disanja, pa upravo preko ovih organa obavljaju svoj proces disanja. Sada, iako kornjače dišu plućima, njihova anatomija se veoma razlikuje od drugih kičmenjaka, pa se i njihov proces disanja mijenja.
Oklop kornjače je grudni kavez koji je modificiran i čini dio njenog kičmenog stuba, gdje su i rebra srasla, što za posljedicu ima da se u procesu udaha i izdisaja širi grudnog koša se ne javlja, kao što je uobičajeno kod drugih kičmenjaka. Ova anatomska konstitucija znači da su pluća, u svom gornjem dijelu, zalijepljena za ljusku, dok je donji dio vezan za druge organe. Ova pozicija ograničava njihovu ekspanziju.
Ali život općenito koristi složene procese koji nude potrebne alternative kako bi se vrsta mogla pravilno razvijati, a u tome kornjače nisu izostavljene. Da bi prevazišle ograničenje ekspanzivnog pokreta pluća, koje omogućava mobilizaciju vazduha, kornjače koriste trbušne i prsne mišiće kao da su dijafragma, stoga koji omogućavaju da vazduh ulazi i izlazi iz pluća zahvaljujući dve vrste pokreta: jednim koji gura vazduh u pluća i drugim koji ga izvlači, tako da može doći do razmene gasova u životinji.
Određene studije [1] sugeriraju da je ovaj ventilacijski mehanizam koji se javlja kod kornjača bio moguć kroz anatomsku evoluciju istih, gdje je postojao je bila podjela rada koju su provodile strukture kao što su rebra i mišići smješteni u trupu, u kojima su, zbog ograničenja njihovih pokreta, njihovu funkciju zamijenili drugi mišići, poput trbušnih mišića. Što se tiče proširenja rebara, ona su postala glavno sredstvo za stabilizaciju trupa životinje. Procjenjuje se da se cijeli ovaj proces transformacije morao dogoditi prije oko 50 miliona godina, prije nego što je došlo do evolucije ljuske do potpuno okoštale strukture.
Disanje morskih kornjača
Morske kornjače, kao i one koje žive u slatkovodnim tijelima, još uvijek su kičmenjaci koji, u stvari, pripadaju istom redu kao i kopnene kornjače. U tom smislu, vodene kornjače takođe dišu plućima, tako da trebaju izaći na površinu da uzmu zrak
Sada su i morske i slatkovodne kornjače razvile druge mehanizme kako bi mogle da vrše razmjenu plinova pod vodom i tako mogu unosi kiseonik. Općenito, kralježnjaci, bez obzira na vrstu disanja koje imaju, zbog metaboličkih zahtjeva koje imaju na svom tijelu, imaju malu toleranciju na odsutnost ili manjak kisika, a za morsku kornjaču, na primjer, to bi bilo ograničenje da se svakih nekoliko minuta mora dizati na površinu da bi udahnuo. Isto tako, to bi također bilo ograničavajuće za vrste slatkovodnih kornjača, koje razvijaju procese brumacije pod vodom, kao što je slučaj crvenouhe klizače (Trachemys scripta). Ako ne znate šta je brumacija, u ovom članku objašnjavamo od čega se ovaj proces sastoji: "Šta je brumacija?".
Pa kako dišu ribice? Uobičajeno je da kornjače s vodenim navikama, bilo u morskom ili slatkovodnom okruženju, imaju bimodalni tip disanja, odnosno kroz pluća , ali i kroz kloaku , koja je završni dio životinjskog probavnog sistema i povezuje se sa spolja, tako da je obložena razgranatim papilama koje omogućavaju razmenu gasova. U tom smislu, kloakalno disanje je moguće jer životinja skuplja niz mišića koji omogućavaju pumpanje vode unutra kroz rupu koja se nalazi u kloaki. Nakon toga, voda dolazi do struktura poznatih kao "kloakalne vreće", koje su oblikovane kao vrećice i imaju specijalizirano tkivo u kojem se odvija izmjena plinova, odnosno to je mjesto gdje kornjača može uzimati kisik iz vode kako bi ga prenijela u krv. i transportirajte ga do ostatka tijela.
Pošto u prirodi jedva da postoje apsolutna pravila, postoje kornjače sa izuzetnim ponašanjem u odnosu na disanje. Tako, na primjer, oslikana kornjača (Chrysemys picta) vrlo efikasno provodi kloakalno disanje, što joj omogućava da provede duge periode vremena pod vodom, čak i u vodenim tijelima s vrlo malo ili gotovo bez kisika, kao kod kojih se smrzava gornji sloj, sprečavanje razmjene gasova kroz pluća.
Da li morske kornjače imaju škrge?
Škrge su organi koje koriste različite vodene životinje da bi mogle disati pod vodom. Međutim, ove strukture nisu dio anatomije kornjače, stoga morske kornjače nemaju škrge.
Međutim, postoje kičmenjaci koji ih imaju, osim riba, kao što su vodozemci u fazi larve, koji imaju slične strukture škrga koje se obično gube u metamorfozi. Međutim, postoje slučajevi u kojima ostaju kod odraslih, kao što je meksički daždevnjak.
Koliko dugo kornjača može izdržati pod vodom?
Vrijeme koje kornjača može izdržati pod vodom može varirati, ali zahvaljujući svom kloakalnom disanju, u nekim slučajevima postoje jedinke koje mogu trajati mnogo duže nego bilo koji drugi kralježnjak koji diše plućima. Tako, na primjer, Fitzroy kornjača (Rheodytes leukops) može trajati od oko 10 sati do oko tri sedmice pod vodom Još jedan primjer nalazimo u oslikanoj kornjači , koja može ostati pod vodom do više od četiri mjeseca
Općenito, možemo reći da kornjača koja se odmara može provesti između 4 i 7 sati pod vodom. Međutim, kada su u pokretu ili pod stresom, moraju češće da izlaze na površinu po zrak jer se njihova metabolička potražnja povećava.
Ako volite ove životinje, ne propustite ovaj drugi članak sa više zanimljivosti o kornjačama.
Dekompresijski sindrom kod morskih kornjača
Dekompresijski sindrom je patologija koja nastaje kada je osoba potopljena na određenu dubinu brzo se uzdiže i atmosferski pritisak naglo pada, uzrokujući azot da pređu iz pluća u krv i formiraju mjehuriće koji uzrokuju ovaj sindrom i njegove komplikacije.
Morske kornjače, da ne bi pate od toga, ograničite prolaz krvi u pluća, kako se azot ne bi otapao i mogle brzo da se izdignu na površinu bez ikakvih problema. Međutim, ako je kornjača pod stresom, na primjer kada je zarobljena u mreži, ne može ograničiti prolaz krvi u pluća, pa kada se napuni ovom tekućinom dolazi do izmjene plina i dušik stvara mjehuriće koji imaju smrtonosne posljedice po životinju, koje mogu uzrokovati smrt nakon što se naglo ukloni iz vode.
Na ovaj način dekompresijski sindrom kod kornjača nastaje uglavnom zbog ribolova kada se koriste koćarske mreže gdje su zarobljene. Nažalost, nema malo morskih kornjača koje pate od ovog sindroma i na kraju uginu. Srećom, postoje udruženja i fondacije koje su odgovorne za njihovo liječenje da ih rehabilituju i vrate nazad u njihova staništa, kao što je Fundación CRAMOva fondacija je posvećena spašavanju, rehabilitaciji i oslobađanju morskih životinja koje su ozlijeđene, što je zadatak koji je nesumnjivo bitan za morske kornjače koje trpe nesreće s čamcima ili su zarobljene u mrežama. U ovom poslu možemo pomoći tako što ćemo podržati fondaciju kroz donacije, koje mogu biti mjesečne ili specifične i u iznosu koji želimo. Sa samo 1 € mjesečno, puno pomažemo!
