Ova tema je nesumnjivo veoma interesantna i o njoj možemo naći veoma različita mišljenja. To izaziva velike debate između veterinara i uzgajivača kada je u pitanju njegovo definisanje, a vlasnicima to nije potpuno jasno.
U ovom članku na našoj stranici želimo odgovoriti na najčešće postavljano pitanje: Može li pas biti autističan? Sigurno ćemo biti kasnije doveden u pitanje, budući da nema velikih definicija u ovom pogledu, ali ćemo dati glavne ideje koje su najviše dokazane.
Naučne studije o autizmu kod pasa
Postoji velika debata o autizmu kod pasa jer nemamo konačne rezultate koji bi mogli baciti svjetlo na tu stvar. Neke studije sugeriraju da bi neuroni ogledala, koji se nalaze u mozgu pasa, mogli biti uzrok bolesti. To bi bili kongenitalno zahvaćeni neuroni, tako da bi se pas mogao roditi s ovim stanjem, ali ga ne bi stekao u životu. Kako je to tako rijetko stanje, mnogi veterinari ga radije nazivaju disfunkcionalno ponašanje
Ima i drugih autora koji govore o idiopatskoj bolesti, nepoznatog uzroka, pa je vrlo teško znati odakle dolazi problem
Na kraju, i da dodatno zbuni, kaže se da se može naslijediti od rođaka koji je bio izložen brojnim toksinima od strane određeno vrijeme. Ovo može biti zbog nepotrebnih ili velikih količina vakcinacija i pojačava teoriju da prekomjerna vakcinacija psa ne može samo naštetiti životinji o kojoj je riječ već i njenom potomstvu u godinama koje dolaze.
Izvori: Dr. Nicholas Dodman za konferenciju "Međunarodne asocijacije konsultanata za ponašanje životinja", 2011.
Znakovi autizma
Identificiranje psa kao autističnog može biti veliki izazov, posebno ako se uzme u obzir da ga drugi veterinari mogu dovesti u pitanje. Međutim, imamo niz znakova, posebno ponašanja, koji se mogu povezati s bolešću. To su poremećaji ponašanja, uključujući radnje koje mogu biti opsesivne i/ili kompulzivne.
Normalno se povezuju sa ponašanjima vezanim za ljudski autizam, ali hajde da ih razlikujemo da bismo ih bolje razumeli. Postoje neki poremećaji, poput autističnog spektra, što je teškoća u govoru, koje nećemo naći kod životinja.
pseći kompulzivni poremećaj, veoma je prisutan kod pasmina kao što su njemački ovčari i dobermani, to su ponašanja koja se ponavljaju ili stereotipna ponašanja, kao npr. kao da jure jedni druge za repom, grizu ili ližu određene dijelove tijela na opsesivan i ponavljajući način koji vremenom postaju sve intenzivniji i trajniji.
Vlasnik mora biti pažljiv na razvoj ovih poremećaja, ako se povećavaju tokom godina ili ako uzrokuju ozljede svom psu, na primjer, sakaćenjem repa. On također može imati lošu interakciju s drugim psima (biti previše nespretan ili imati nedostatak znanja o društvenoj interakciji), pa čak i nikakvu interakciju. Ovaj osjećaj nelagode može biti kod drugih životinja iste ili različite vrste ili čak kod njihovih vlasnika. To nije osobina koja nas direktno vodi do autizma, ali da, to je poziv na buđenje za ljude koji žive sa životinjom.
Takođe, u izraženijim slučajevima možemo posmatrati životinju koja ostaje stoji na jednom mestu, bez ikakvih emocija. Lakše ga je otkriti kod pasmina koje su inače vrlo aktivne i, u ovim slučajevima, provode veoma duge periode vremena stojeći s praznim pogledom.
Šta mogu učiniti?
Kao što smo objasnili na početku članka, ne može se utvrditi da li autizam zaista postoji kod pasa, zbog čega nema liječenja. Međutim, vlasnici koji uoče ovakva ponašanja kod svog psa, odlaze kod veterinara ili etologa kako bi pokušali pronaći uzrok koji uzrokuje ovo odstupanje u ponašanju psa.
Postoje razne terapije, vježbe ili igre koje možete vježbati sa svojim psom kako biste odgodili napredak ovog stanja. To su životinje koje teško izražavaju svoje emocije, pa će im trebati svo saosećanje i ljubav vlasnika, kao i strpljenje neophodno da shvate da je to dug proces.
Još jedan savjet koji možemo ponuditi je da pokušate održati vrlo strogu rutinu šetnje, hrane, pa čak i vremena za igru. Promjene moraju biti minimalne, jer je ovim psima najteža adaptacija. Izražena rutina učiniće da se osjećate sigurnije jer poznajete svoje okruženje i svoju porodicu. Održavanje rutine je veoma važno.
Očigledno povući ćemo svaku vrstu kazne, jer onemogućava prirodno i istraživačko ponašanje psa, što pogoršava njegovo stanje i mi ćemo dozvolite mu da djeluje slobodno (ili koliko god je to moguće) kako u šetnji tako i kod kuće, dozvoljavajući mu da njuška, njuška i komunicira s nama ako želi, ali ga nikada ne prisiljavajući na interakciju.
Da bismo poboljšali njuškanje, možemo raditi vježbe poput traženja, vrlo popularne u skloništima i odgajivačnicama, ciljanje, pa čak i nuđenje motivirajućih igračaka (sa zvukom, s hranom, itd.).
Ali nemojte zaboraviti da je za prevazilaženje problema koji pogađa vašeg psa važno otiđite specijalisti, jer bez terapije neće doći do poboljšanja njihovog ponašanja.
