Iako postoje tri vrste rakuna, najčešći i često spominjani je borealni rakun. Istina je da je svaka vrsta medvjeda pranja prirodno rasprostranjena u različitim područjima američkog kontinenta, a staništa rakuna Cozumel i borealnog rakuna ponekad se mogu preklapati.
Od sada ćemo terminom rakun označavati borealnog rakuna, koji se javlja na drugim kontinentima, već kao invazivna vrsta. To je također vrsta koju neki imaju kao kućne ljubimce.
Nastavite čitati ovaj članak na našoj stranici sve o staništu rakuna i uživajte u učenju više o ovom smiješnom sisaru s nama.
Raccoon Distribution
Rakun je svejed sisavac (iako je klasifikovan kao mesožder zbog svoje morfologije) izuzetno prilagodljiva okolini, do te mere da može da se preseli iz listopadnih ili mešovitih šuma koje su obično njegov prirodni dom u urbana područja.
Oni čak razvijaju specijalizovano ponašanje u zavisnosti od toga gde je svaka porodica rakuna odgajana.
Naravno, rakun se može naći od Kanade do Centralne Amerike, sa većom gustinom naseljenosti u južnoj polovini Kanade, u Sjedinjenim Državama i u nepustinjskim područjima Meksika, čak i do Paname. Ali istina je da se kao rezultat distribucije rakuna kao kućnih ljubimaca neodgovornim ljudima koji ih na kraju napuste, rakuni mogu naći gotovo svugdje u svijetu osim na Antarktiku.
U Evropi napreduju, u Rusiji i počinju da predstavljaju problem na nekim tačkama od posebnog ekološkog interesa u mediteranskim zemljama, gde autohtona fauna nije spremna da koegzistira sa tako prilagodljivom životinjom. U kavkaskim regijama prisutnost rakuna je posljedica uzgoja nekih vrsta koje su uspjele pobjeći sa farmi krzna. Isto se dogodilo u Njemačkoj i Holandiji.
Nema mnogo podataka o rasprostranjenosti rakuna u Aziji, iako je poznato da se od 1970-ih neke životinje uvoze kao kućni ljubimci. U ovom okruženju, gdje bi pušteni primjerci živjeli sa svojim rođacima, tanukijima ili rakunskim psima, ne čini se da predstavljaju tako ozbiljan ekološki problem.
Rakun u šumovitom staništu
Pronašli smo rakune u prirodnom staništu šumovitih područja. Pravi divlji rakuni traže blizinu vodotoka, po mogućnosti male potočiće, gdje mogu uloviti rakove, žabe i druge male životinjske vrste koje hvataju rukama.
Ne predstavljaju probleme suživota sa nekim komšijama poput tvorova i, ako je potreba za hranom opravdava, mogu se preseliti u zaista neugodna područja, poput pećine pune slepih miševa u potrazi za hranom, a to je da je obraćanje pažnje na ishranu rakuna naravno veoma važno ako želimo da znamo sve o njima.
Ovi nepoznati rakuni najčešće spavaju u krošnjama drveća ili u jazbinama koje su napustile druge životinje slične veličine. Smanjenje njihove aktivnosti koje doživljavaju u zimskim mjesecima u najhladnijim područjima gdje su prirodno rasprostranjeni, označava tendenciju da u tim fazama zauzimaju zaštićena mjesta. Uprkos tome, rakuni ne hiberniraju.
Rakun u urbanom staništu
Rakuni koji su se prilagodili urbanim sredinama gube neke svoje navike, kao što je namakanje hrane prije nego što je pojedu, i razvijaju druge različite one kao što je mogućnost prelaska puteva i da ne bude pregažen.
U ovim slučajevima rakuni radije koriste podrume kuća ili neku napuštenu parcelu za naseljavanje, umjesto otvorenijih prostora koje bira njihova šumska braća. Glavni izvor hrane za ove urbane rakune su ostaci ljudskih bića, jer ono što se može garantovati je da gde god ima nešto za jelo, rakuna će biti vrlo blizu. Često obilaze okolinu kuća sa mačjim vratima za male sisare, jer vole i hranu za kućne ljubimce.
Trenutno populacija rakuna navikla na ljudsko prisustvo premašuje populaciju seoskih rakuna za više od deset puta.
Dok neki mogu poceti da budu problem jer su prenosioci bolesti kao sto je bjesnilo (ako nisu vakcinisani, kao domaci, navodno nema problema), rakuni u šumovita područja počinju biti ugrožena, dijelom zbog uništavanja njihovog prirodnog staništa I čini se da prilagodljivost nije dovoljna da osigura prosperitet vrste u vremenima to trčanje
